SAMO DA RATA NE BUDE…

0
155

Tmuran neki dan osvanuo u ovoj našoj lijepoj Tuzli. Kada strancima spomenete ovo mjesto najprije se sjete Panonskih jezera, turizma i raznih kulturnih i političkih manifestacija.

16215723_10211542256893049_625576908_nNiko od njih ne zna kakve ljubavi su rođene, preživljene i nikada zaboravljene na tlu ovog grada. Svojim mršavim, naboranim rukama starica popravlja maramu i gleda u jednu izmišljenu tačku. Kao da se težak uzdah ote iz grudi i srce poželi da kaže nedorečeno, ali glasa nema. Ostala je sjediti tu, crpeći posljednje atome snage iz uvelog tijela.

Nije ona uvijek bila takva. Nekada, dok je još mogla sanjariti o budućnosti, oči su joj bile poput dvije razigrane ribice koje plivaju okeanom, a korak lepršav, kao da ne dotiče tlo. Sipala je u ibrik vodu da skuha kahvu, a pogled joj ostao zakovan na licu vitkog mladića, koji je ispred kuće golim rukama kupio tek pokošenu travu. „Nije on naš Alma, nemoj ni da ga gledaš… „ – kao iz dubokog sna je razbudiše riječi stare majke, koja je primjetila njeno interesovanje.

480x320_587-love

Znala je ona da voli zabranjeno, znala je da će biti odbačena od strane porodice zbog te ljubavi. Znala je i da Nikoli ne dozvoljavaju da bude sa njom. A kako i ne bi znala, kad je iz kuće izbivala da bude sa njim. Grlila ga je i milovala po licu, svaki put kao da je posljednji. Krili su se od naroda, kao da rade nešto loše. A jedini grijeh koji su učinili je da su zavoljeli zabranjeno. Zašto zabranjeno? Jer on pije kavu, a ona kahvu? Da li je zabranjeno jer je on rođen pored Morave, a ona pored Jale? Da li je zaista njihova ljubav zabranjena jer su nekada davno, neki ljudi koje oni i ne poznaju, odlučili da se mrze, bez da su ikoga pitali za mišljenje? Kako njima objasniti da se moraju razdvojiti jer ona nosi dimije, kosu prekriva šamijom, a tamo gdje je on rođen to nije običaj?

Ljubav ipak bijaše jača od mržnje, prošlosti i tradicije. Zagrljeni su slušali zvuk ezana, dok je crkveno zvono odjekivalo u pozadini. Voljeli su se i u Dalmaciji pored mora, bacali kamenčiće u Dravu, a neko vrijeme živjeli i u Skopju. Gdje god su otišli srca su kucala isto i oči su sijale onim istim sjajem kao i onda, kad ga je Alma sa ibrikom u ruci posmatrala iz kuće.

Nakon puno zajedničkih godina, provedenih u ljubavi, nije bitno da li su se voleli ili voljeli. Više nije važno što je ona nosila nanule, a on njihove narodne opanke, ako su im koraci išli u istom smjeru. Ono što i danas vrijedi je činjenica da su nekada živjeli Alma i Nikola, da su pružili ruke preko granice i svugdje u svijetu se osjećali isto. Jer šta srce zna šta su vjera i običaji?

Amela Hasanbašić

LEAVE A REPLY