Moja priča- Amela Hasanbašić

0
110

Sjećam se male sobe,  kamina u ćošku i te zime u Tuzli koja mi se činila hladnijom nego bilo koja prethodna. Dok su promrzli prstići tražili utočište ispod jorgana, u glavi šestogodišnjeg djeteta miješale su se slike prethodnih dana u ogromnom, prostranom stanu i slike sadašnjosti u hladnoj, maloj kući.


Kako objasniti osobi koja je tek počela živjeti da jedan papir koji stigne na kućnu adresu, može da promjeni sudbinu, da te otjera iz stana u kojem si rođen i primora da sklonište potražiš u jednosobnoj „kući“ ? Na koji način objasniti da postoje neki ljudi, koji imaju pravo da upravljaju tobom kao marionetom i pri tome moraš da ih poštuješ i nazivaš ljudima na vlasti?! Bez obzira na sve to život ide dalje i navikneš se vremenom da prihvatiš onu očevu „istinu“ da mu se oči crvene od umora, a ne od suza.

61193809-tata-dijete-otac
***
Koliko ste puta čuli od nekog prijatelja ,da je uvijek tu kada vam zatreba? Da li vam se ikada desilo da dođu loša vremena , a taj „prijatelj“ je odjednom nedostupan za vas?
Od toliko ljudi koji su trebali biti tu i pomoći, odjednom nije bilo nikoga.
Svega je malo, samo suza ima previše. Kako boli gledati majčine suze koje kapaju na krišku hljeba dok je maže sa ono malo margarina.
Tada to nisam shvatala, ali danas mi se stegne oko srca kada se sjetim njenog žrtvovanja.
Stotinu puta mi je dala svoj dio obroka i govorila da ona nije gladna .
Još više puta je odbila da nešto kupi za sebe, samo da bi meni udovoljila. Izgovor joj je bio da ona nije ni navikla na te moderne stvari.
Pa i kad je bolesna, govorila je da je dobro, samo da u mojim očima ne bi vidjela suze.

download
***
To su bila ona vremena kada se cijenio svaki kliker i kada jednostavno moraš sazreti prije svojih vršnjaka. Moraš shvatiti da nije bitno da li je knjiga nova, iz nje moraš učiti  i nije bitno koliko ljudi ima u kući, moraš naći neki kutak i tu raditi zadaću, jer je to jedino što roditelji očekuju od tebe.
I dok su moje vršnjakinje slavile rođendane u restoranima i rasipale se igračkama, meni je srce bilo puno neke sreće i blagostanja što mi je omogućeno me moj otac zagrli, pa mi i ne treba veći poklon od njegovog osmijeha koji nakon toliko suza zablista na licu.
Ne kažu ljudi džaba da je život surov učitelj i da te uči lekcijama tek nakon testiranja.
Sve te nedaće djeluju kao profesionalni kipar, oblikuju tvoju osobnost kao da je glina, i tada shvatiš: ipak je najljepša od svih vrlina, čovječnost.
Uzalud ti sav novac, ako ti nemaš srca da uputiš osmijeh malom djetetu.

timthumb1
***
Šta će ti sva bogatstva ovog svijeta, ako znaš da ćeš doći kući i sam sjediti tu u ogromnoj sobi? Koji je smisao tvog života, ako nemaš osobu koja bi dijelila sa tobom tvoj skupi krevet, ili ako nemaš ono najbitnije biće u životu koje će te buditi noću, trčati ti u zagrljaj i svojim postupcima izmamiti osmijeh i kad si najgore raspoložen? Sve dok ne postigneš one prave vrijednosti u životu, tvoj novac je samo cifra koja ti omogućavu kupovinu prolaznih stvari.
I kad tad, dobro se dobrim vrati,promjeni ti se život preko noći i iz ničega dobiješ sve.Malo po malo, otac je napredovao i nije posustajao dok mi nije omogućio sve ono čega sam se odricala prethodnih godina.
Napokon sam imala priliku slaviti rođendane u svim tim restoranima, dobila sam svoju sobu i slagala bih kad bih rekla da mi nije godio sav taj luksuz nakon sedam godina patnje. Sve je to lijepo, ali onaj jedan očev osmijeh za rođendan bio je iskreniji od svih želja upućenih od strane mojih „prijatelja“ koji su odjednom postali dostupni za mene.
Nakon svega što iskusiš i nakon što prođeš i dobro i zlo, uvidiš da nije bitno da li si bogat ili siromašan; iste suze teku kada dođu zla vremena. Istina, puno više ljudi će ti pomoći kada znaju da imaš novaca, ali ni sav novac svijeta ne može vratiti ni mladost ni zdravlje.
Zato, kada pomisliš da nemaš dovoljno, (da ti je odjeća stara, mobitel izašao iz mode), sjeti se onih koji umiru i imaju samo jednu želju. Uvijek se sjeti da si živ, zdrav i neka ti to bude razlog za osmijeh.

kbc6sm
I sada kada prođem pored one male kuće u starom tuzlanskom naselju, gdje sam naučila šta znači biti čovjek i gdje sam shvatila da su prijatelji ljudi koji se od one izjave „ uz tebe sam u dobru i zlu „ , sjećaju samo prvog dijela iste, shvatim da nikada nisam bila siromašna. Možda sam bila bez novaca, ali uvijek sam imala roditelje uz sebe i nekoliko ljudi za koje život vrijedi dati,a kud ćeš veće bogatstvo?

LEAVE A REPLY