Kad se sjetiš školske klupe- Amela Hasanbašić

0
122

Baš te. One male drvene klupe, na koju su se đaci najradije potpisivali. Nije ona naizgled ni po čemu bila posebna, ali je svaku uspomenu učinila takvom.Posebnom. Sjedeći na toj klupi, prvi put su se ruke dotakle,  razmjenjujući školski pribor.
Drhtavi prsti čuvali su olovku i laganim pokretima, kao da dotiču svilu, ispisivali dva imena, razdvojena srcem.


Da li vazduh tu i dalje ima onakav miris, kao korice starih knjiga?
Pitam se, jesu li zidovi škole zapamtili skrivene poglede i najiskrenije osmijehe, kada tamnoputi dječak pokaže čak i mali znak pažnje?

Nekada je bilo tako lako voljeti i sanjariti o nekome, sasvim bezbrižno i naivno.Tih godina prva ljubav, bila je i posljednja.Između četiri zida, koja su graničila učionicu jednog razreda, nije bilo mjesta za svakodnevne brige. Sva sreća jedne djevojčice, stala je u njegovu ruku kada blagim pokretima dotakne kosu i u njegov osmijeh, koji mu izmami njena šašava reakcija. Kako je samo mogao i pomisliti da joj smeta svakodnevno zadirkivanje? To je bio razlog zbog kojeg je veselim koracima odlazila kući, pa onda dugo, dugo nakon toga, u glavi, premotavala film prethodnog dana.

picture_54
No, život nije film i nekada se i u malo srce nastani puno tuge. Maštanja i snove, zamijeni gledanje za njegovim koracima, koji ga odvedoše daleko u drugi grad.
Čak je i u punoj učionici, duša odisala prazninom.On je trebao biti svjestan da će tu, u malom naselju, uvijek neko čekati i da će se nadati kako će svako nadolazeće ljeto vratiti stare osmijehe i ponovo spojiti njegovo rame i njenu glavu. Uzalud..
Često su kroz glavu prolazila razna pitanja. Da li voli nekoga?

Da li je i dalje lijep, najljepši? Prošlo je puno vremena..Sjeti li se nekada one djevojčice, kojoj je još u ranom djetinjstvu kao jedinu uspomenu, ostavio zlatnu narukvicu na ruci?
Da, one iste djevojčice koja mu je te subote, nakon skoro dva desetljeća ponovo trčala u zagrljaj. Tih nekoliko sekundi,koliko je trajalo njegovo hodanje prema njoj i njeno trčanje prema njemu, učinili su da sjećanja poput nabujale i brze rijeke prolete pred očima. Činilo se kao vječnost i ta sreća je trebala potrajati barem do kraja života. Malo kasnije na tom mjestu su plesali valcer. Dobri stari valcer, koji su pratili i dječiji koraci, ali godinama unazad. Shvatila je da je nevjerovatna lakoća, kojom je pripadala tom čovjeku. Bila je spremna vikati pred svima da ga voli, da ga voli godinama. Za nijansu su mu usne bile svjetlije od onih, koje su zalutale u njenim davnim djevojačkim snovima.

gkozbhj

Nije se promijenio mnogo. I dalje je bio tamnoput. Onaj njen neponovljivi dječak, samo u tijelu odraslog muškarca. Isti sjaj u očima i osmijeh. Isti stisak ruke i nadimci. Bilo je toliko toga što je trebalo reći. Ali otišao je, isto kao i nekada davno. Njihova vječnost, imala je rok trajanja. Nije pripadao ovom gradu i nije pripadao njoj, a opet ga je imala uz sebe. Bio je glavni junak nedovršenog spomenara i nikada izrečena tajna. Možda će sljedeći susret biti bolniji, ako mu na ruci bude blistao zlatni okov, kao znak obećanja nekom drugom. Ali ne pitaj je zašto čeka.

Onoj koja je pronašla samo jedan razlog za čekanje, ne vrijedi pokazivati hiljadu istih za odustajanje. Jer ne razumiješ. Ti ne znaš šta srce osjeti onda, kada se probude uspomene..i kad se sjeti jedne stare školske klupe..

LEAVE A REPLY