Bili su zajedno 71. izlazak sunca….

0
68

Jedna djevojka pjevuši i nanosi rumenilo na obraze. Mladić se brije i nanosi na lice zadnje kapi losiona koje je uspio istresti iz flašice. Dvije prijateljice zajedno biraju haljine u kojima će izaći u grad. Dva prijatelja češljaju kosu i nadaju se dobrom provodu.

Jedan mladić razmišlja gdje da nađe ružu za voljenu koja će ga čekati. Toliko različitih ljudi i osobnosti, a samo jedna sličnost. Svi oni su te noći krenuli na isto mjesto. Radni je dan. Na stolu ispred mene hrpa papira i tabela, te brojeva koje treba sabrati i oduzeti. Krajnji rezultat koji se stvorio na digitronu je 71. Sedamdeset jedan artikal, sedamdeset jedan procenat, sedamdeset jedan radnik u firmi… 71 mladi život. Na to me asocira..

Ponekad sam dopuštao mislima da se otmu i pohrle stazama punim radosti i smijeha,da me ožive makar na trenutak i da barem u tih nekoliko minuta budem spokojan. A onda bih se okrenuo na drugu stranu i utonuo u san. Svako jutro bilo mi je isto. Sada dok se prisjećam te davne 1995. god. mogu reći da me rat nije uopšte plašio. Mene je plašila činjenica da neću spoznati ono najbolje što život nudi. Imao sam prijatelje, djevojku i snove. Radovali smo se budućnosti, zabavama, je li to bio naš grijeh? Jedna djevojka je sa pjesmom i stigla na dogovoreno mjesto. Mladić se potapšao po licu, sretan što je na vrijeme uspio doći do grada. Dvije prijateljice se pogledaše i laganim korakom krenuše prema okupljalištu. Dva prijatelja ugledaše svoje poznanike i krenuše prema njima zaobilazeći nepoznatu omladinu.

Toliko različitih ljudi i osobnosti, a samo jedna sličnost. Svi oni su te noći stigli na isto mjesto. Toliko različitih ljudi i osobnosti, toliko mladih života, a samo jedna granata. Jedan mladić je psovao i bio ljut jer kasni na sastanak sa voljenom, a ružu još nije našao. Uprkos nanesenom rumenilu, lice jedne djevojke oboji bjelina, nove haljinice i odijela su svugdje okolo, a kosa koju je dugo češljao jedan mladić tada bijaše razbarušena i krvava. Kao nejako svjetlo iz duboke tame zaiskrile su njene oči sa zlaćanim tačkicama. Nije uspjela ni uzeti ružu, a oči se zatvoriše. Dugo sam sjedio u mraku s licem uronjenim u dlanove. Miješale su se slike sadašnjosti, nametale slučajne slike budućnosti. Šta da sam stigao na vrijeme? Nakon više od dva desetljeća veo zaborava još uvijek ne prekriva ovalno lice i zlaćanu kosu. Ponekad se noću sjetim bisernog osmijeha i protisnut mukom savjesti povučem se u sebe.Tako crpim snagu za svaki novi dan, oživljavam neku davnu čežnju i vraćam nadu da u ovoj surovoj stvarnosti negdje još postoji nešto što će me podsjetiti na kosu boje ranih sunčevih zraka i oči boje mirnog okeana. A takvih je bilo još 71 Tuzli.

Piše Amela Hasanbašić

LEAVE A REPLY