Dječak sa mostarskih ulica

0
143

Imao je tamnu kosu i tamne okice koje su voljele znati sve o životu. Imao je 12. godina i dolazio je na plažu zvanu Mejdan da se okupa. Njegove bistre oči upijale su životne ljetne radosti, jer zna da ga čeka duga i hladna zima na ulicama.

Bio je to jedan romski dječak koji je imao svoje želje i snove, koji je volio umjesto prošnje i gubljena vremena po vrelim mostarskim ulicama provoditi vrijeme sa nama, građanima ovog grada koji smo hlad i spas od vrućine tražili u huku Neretve. Njegovo ime je bilo Adis. Njegova slijepa majka i otac, braća i sestre, bili su poznati u ovom gradu. Nasmijana mala lica braće i sestara odavali su njihovu skromnu dušu i neiskvareni svijet.

Bilo je to jednog divnog julskog dana, jednog popodneva, uz obalu Neretve, kada smo pričali o životu. Rekao mi je da ide u školu i da dobro uči, da će nastaviti školovanje, jer želi biti bolji čovjek od svog oca, a otac mu ne da krasti, prositi, niti po smeću roviti. Želi otići odavdje, negdje daleko, gdje će uspjeti ostvariti svoje snove. Ovdje su ljudi oholi i uvijek ljuti, rekao mi je, uvijek nešto nasekirani. Pogledao me u oči i rekao: „Eto, vidiš, ti sad moraš negdje ići, žuri ti se, a želiš ostati na Neretvi. Vidiš, kako uvijek nešto bude što nećeš, nekako sve moraš, da se neko ne naljuti, da te neko ne čeka, da ispoštuješ obavezu. A ne ide ti se, je l da ti se ne ide?! Ti bi ostala ovdje da slušaš huk vode, i da se igraš sa svojim psima. Ali moraš ići.“

Odgovorih mu:“ Moram, šta ću:“

„Ništa“, rekao mi je, „idi, i tebe neko čeka i taj neko je sada nervozan ako ne dođeš na vrijeme, svi su nešto nervozni, svi nešto žure. Hajde, ići ću i ja sa tobom, možda sretnem nekoga od kajakaša. Je li istina da si ti njima šefica?“, upita me: „Nije, sine“, odgovorih, „zezaju se sa tobom, lažu, ne vjeruj nikome.“

„Moram vjerovati starijima“, odbrusi mi; „kako da ne vjerujem starijima, oni znaju bolje od mene, je li tako?!“

Zanijemila sam. Šta da mu kažem?Da niko ne zna ništa, samo njegovo neiskvareno i dobro srce zna šta je ispravno i pametno. Da mu kažem da svijet nije kao on, neiskvaren, ali on to dobro zna, dok drugi dječaci spavaju u krevetima i imaju sve, on spava na kartonu u nekom ćošku. Šta da mu kažem kada je upoznao surovost već od rođenja, a ostao čist i neiskvaren. Odrasli su to odavno izgubili. Pogledah ga, i prepoznah u njemu Malog Princa.

On je došao na našu planetu da nauči nas kako voljeti i biti dobri.

Radio Inat BiH

Sanella Cero Boškailo

LEAVE A REPLY